1. Riječ urednika

Ima li sposobnih koji znaju i hoće?

U siječnju ove godine, odmah nakon izbora i sastavljanja ove vlade na odlasku, napisao sam sljedeći komentar koji se nažalost pokazao poprilično točnim, jer na kraju je sve to rezultiralo najkraćom i najgorom vladom u povijesti Hrvatske.

Oduvijek se ovu zemlju vodi metodom pokušaja i pogrešaka. Nažalost pogrešnih je bilo nebrojeno, a uspješnih malo. Rezultate takvog vladanja na svojoj koži osjećaju svi osim njih. I na kraju balade spasenje je pronađeno u nestranačkom, navodno stručnom kandidatu, odnosno mandataru kojeg su svi prihvatili, iako još mnogi imaju figu u džepu. Međutim to nas neće spasiti bez obzira na reference, znanje i orijentaciju novog mandatara. Činjenica je da iza njega stoji partijski mehanizam i vojska poslušnika koji će tražiti dio plijena bez obzira u što se tko zaklinjao. Retorika partijskih komesara o vraćanju dostojanstva i domoljublja, samo pokazuje polazne osnove. Možemo pretpostaviti da će to biti rovovska bitka navodnih saveznika između stručne tehnomenadžerske ekipe koja bi trebala činiti novu vladu, i pozadinskih igrača koji ne shvaćaju što su prioriteti ove zemlje jer žive izgubljeni u međuzemlju između '41. i '91. Ovoj zemlji dostojanstvo mogu i moraju vratiti reforme koje će osigurati gospodarski rast, jer primjerice samo 2017. trebamo vratiti skoro 3 milijarde eura duga. Javne i lokalne uprave treba svesti na razumnu mjeru, da budu u funkciji gospodarstva i građana, zakone urediti tako da budu svakom razumljivi i u praksi primjenjivi, reformirati sudstvo, učiniti ga efikasnijim i bržim i da pred njim ne bude jednakih i jednakijih, u javnim službama konačno vrednovati i nagrađivati rad i rezultate rada. A vremena nema mnogo."

Eto, i od svega toga, i od svih obećanja nije se dogodilo ništa, čak su i mnoge stvari na tragu nekakvih reformi koje su već ranije započete, poput reforme školstva, stopirane. A pred nama su izbori. Opet. Opet ćemo se naslušati velikih obećanja i mahanja nepostojećim gospodarskim programima. Možda je i dobro što smo s Europskog prvenstva tako brzo ispali. To nas je iz euforije kruha i igara i nerealne stvarnosti vratilo u surovu svakodnevnicu. U međuvremenu smo potonuli još dublje. Izgubili smo godinu dana bez naznaka da će se u skoroj budućnosti napraviti zaokret.

Sve koji se namjeravaju uključiti u izbore i borbu za vlast, bez obzira na stranačku orijentaciju molim da ne rade previše na boljitku naroda, jer što oni više rade, to je nama gore. Zaklinjanje u domovinu, domoljublje i sve ostale parole mogu sačuvati za sebe. One koji pošteno plaćaju porez ne treba podučavati domoljublju, iako nositelji partijskih iskaznica i oni njima bliski, misle kako samo oni imaju pravo na domoljublje i hrvatstvo, da samo oni imaju pravo tumačiti i ocjenjivati tko je, a tko nije domoljub. Ljuti me retorika isključivosti, bahata prepotencija i monopol na pamet, znanje i domoljublje koje se mjeri veličinom križa u Saboru.

Možda je u svemu tome ipak nešto dobra, jer sada smo umjesto četiri godine izgubili samo jednu. Sad je vrijeme da se pokažu pravi igrači koji imaju snagu vizije i želju preokrenuti stvari nabolje. U ovim turbulentnim vremenima, kada će se vjerojatno i neke veze i odnosi u Europskoj uniji morati mijenjati, mi smo na repu svih događanja. Dajte nam već sada u predizbornim vremenima ljude koji će znati kreirati budućnost. Pokažite ljude koji znaju i hoće, bez repova i sumnjive prošlosti!

Nažalost iskustvo nam pokazuje da je malo nade za ovakav rasplet. Već sada se najavljuju kandidature ljudi protiv kojih se vode kazneni postupci, isti takvi nam kroje nogometnu sudbinu, u sudstvu rade suci koji u normalnoj državi ne bi radili ni kao referenti u pisarnici, sudski sporovi za evidentan lopovluk traju beskonačno, javnu scenu okupirali su ljudi koji nemaju što ponuditi, osim beskonačnih priča o prošlosti, najbolji odlaze... A odlazit će i dalje. Sve nas je manje... I tko će na kraju pokrenuti ovu državu?!