Ideje naše - benzin vaš
BN 149Ova rečenica Ostapa Bendera u našem hrvatskom primjeru ima pravo i puno značenje, s tom razlikom što je nama ponestalo i ideja i benzina. Nažalost, postali smo nelikvidna i pravno neuređena država. Hiperprodukcija nejasnih zakona kojima se želi regulirati sve razine života i poslovanja dovela nas je u još veći nered.
Ljudski vijek je jednostavno prekratak, a mozak prosječnog Hrvata premalen da bi sve to mogao shvatiti, a kamoli primijeniti u praksi. Političke strukture, ministri, njihovi pomoćnici i pomoćnici pomoćnika smatraju da se svi životni problemi, prosperitet i gospodarski uzlet rješavaju novim zakonima, propisima, uredbama, kaznama i ograničenjima, a da stvar bude gora, sve češće nam propisuju i kako treba raditi. Pitajte bilo kojeg pravnika što misli o ovoj inflaciji zakona i čut ćete pravu i poraznu istinu. Zakoni bi trebali definirati što se ne smije raditi, a ne propisivati što i kako treba raditi. Sve one odredbe o evidenciji; radnog vremena, korištenja automobila, troškova, raznorazni obračuni, evidencije evidencija, pregledi... sve to postaje samo sebi svrhom. Bezbroj takvih uredbi i propisa doveo je do toga da ih je sve teže, a nerijetko i nemoguće provoditi. Malim tvrtkama to stvara bezbrojne probleme, jer ako želite voditi posao po propisima i ponašati se u skladu sa zakonom, na svakog radnika u proizvodnji trebate imati još jednog zaposlenika koji će ga pratiti, pisati evidencije, rješenja, zapisnike, izvještaje, očevidnike... Paradoksalno, informatizacija državne uprave dovela je do porasta neproizvodnog posla u tvrtkama, umjesto da ga svede na minimum! Pritom je upitno koliko je od toga zapravo pretakanje iz šupljega u prazno, i čemu sve to zapravo služi. Nadzor, kontrola, praćenje i sve dublje posezanje u džepove građana dobro je nedavno okarakterizirano u jednom napisu kao porezni fašizam. Država uzima svima koji stvaraju i zarađuju vlastitim radom, i onda raspoređuje podobnima, različitim socijalnim skupinama, često i onima koji su im potencijalni birači. Koliko god to ne želimo vjerovati, na djelu je tiha represija prema svim građanima i segmentima poslovanja i života. Narod se drži u strahu, jer nitko više nije siguran da se već ranom zorom, čim se ustao iz kreveta, nije ogriješio barem o nekoliko zakona i propisa, i time naravno zaradio odgovarajuću kaznu.
A kakva bi zapravo trebala biti uloga države? Ona bi morala štititi, pomagati, stvarati okvire za normalno poslovanje, stvarati jednake uvjete za sve koji žele raditi, prepoznati struku i kvalitetu, štititi strateške interese... Mi smo umjesto toga izloženi pritiscima i nadzoru svih razina života. Bezbrojne kamere bdiju nad nama, rad postaje vlasništvo države koja si uzima za pravo nadzirati svaki prihod i od njega uzimati koliko joj u tom trenutku treba. Naravno sve je legalno i pokriveno zakonima. Zanimljivo je pritom da oni koji donose zakone i određuju koliko će uzeti, iza sebe imaju represivni aparat kojim utjeruju ono što propišu. Istovremeno, oni su i ti koji dijele porezni plijen. Jeste li već shvatili da od 12 mjeseci godišnje 6 ili 7 mjeseci radite samo za državu, a ostalih 5 ili 6 mjeseci za sebe i svoju obitelj? Čak su i robovi u starom Rimu imali povoljniji omjer! Naravno, svi ćemo se složiti da treba financirati sve ono što čini zajedničku državu: vojsku, policiju, sudstvo, zdravstvo, školstvo. Ali veliki dio onoga što nam država uzima često odlazi parazitskim stranačkim poltronima, time se kupuje socijalni mir apanažom za glasačku mašineriju i bezbroj radno sposobnih, a prijevremeno umirovljenih, financiraju se podobni i sva ona bulumenta politički uhljeba, a dobar dio slije se i u džepove onih koji su najbliži oltaru. Previše je toga na plećima premale grupe radnika i poslodavaca u privatnom sektoru koji svojim radom sve to financiraju. Pod ovakvim teretom pokleknula bi već i mnogo jača gospodarstva, pa ne treba čuditi da smo, sudeći po kretanjima i svim statističkim podacima pred izdisajem.
