1. Riječ urednika

Europski puti i stranputice

Čudna smo mi zemlja. Dok se jedan dio onih koji rade i privređuje bori s najgorim oblikom neoliberalnog kapitalizma, onaj drugi dio živi i radi u okruženju koje je samo malo modificirani model socijalističkog rada i poslovanja. Da se razumijemo, i jedni i drugi, osim onih povlaštenih, teško žive od svog rada i zarađenog, ali razlike u pravima, uvjetima, pa čak i primanjima su i više no očite. Svi se nastoje dokopati nekakvog radnog mjesta na državnim jaslama, jer tamo ih štite kolektivni ugovori, a i sindikati se za njih bore rukama i nogama.

Ali čini se da ni tamo nije lako. Naime nedavno je osvanula statistika bolovanja po raznoraznim ministarstvima, agencijama i državnim tvrtkama koja pokazuje da se na tim mjestima zapošljavaju uglavnom bolesni ljudi. U tim je radnim oganizacijama stopa bolovanja višestruko veća nego u realnom sektoru, što će reći da su tamo uvjeti rada toliko teški i neprimjereni da ljudi masovno obolijevaju.

I onda onih nekoliko zdravih u tim "firmama", koji uzgred budi rečeno žive od rada ljudi iz realnoga sektora, stvara i izmišlja sve kako bi svima ostalima otežali život i poslovanje. Valjda da se i oni razbole kao i njihovi kolege! Stalno se uvode nova pravila, izmišljaju neprovodivi zakoni, a sve pod krinkom zaštite nečijih prava, unaprjeđenja i uvođenja reda, pravde i pravednosti, usklađivanja s europskim stečevinama, ma što god to značilo. A u suštini sva ta hrpa pravila svodi se na namjeru da se od onih koji rade i zarađuju, i koji još nešto imaju, uzme i to malo. Mnogi od zakona mogli bi se zbog nejasnog tumačenja, neodgovarajućih pratećih akata, pravilnika i uputa mirne duše svesti pod čisto reketarenje. Često se pitam kako smo do sada mogli funkcionirati bez svih tih silnih zakona i pravila prema kojima sada moramo uskladiti svoje ponašanje u gospodarstvu, ali i u privatnim životima.

Ne razumijem primjerice čemu rasprave i prepucavanja oko prekovremenih sati. Ako netko želi i može raditi prekovremeno, zašto to limitirati?! Treba samo osigurati zakonski mehanizam i kontrolu da se taj rad pošteno plati. Sigurno se ovakvim ograničenjima neće smanjiti broj nezaposlenih zato što će oni zaposleni raditi manje. Ako imate dobrog stručnjaka i specijalistu u nekom području, kome je to u interesu da on radi samo osam sati?! U njegovo školovanje i specijalizaciju utrošeno je mnogo novca, pa ako on to želi i može, zašto ne bi vratio uloženo maksimalno radeći i nudeći svoju sposobnost i znanje? Možda baš i nije primjerena usporedba, ali to je isto kako da kupite stroj koji košta milijune, a koristite ga u jednoj smjeni pet dana u tjednu. Poduzetnik koji bi se odlučio na takvu investiciju brzo bi stavio ključ u bravu. A još je puno takvih, barem meni teško razumljivih ograničenja, zabrana, uvjetovanja. Mnoga od njih nemaju veze sa zdravom pameću i logikom, a neka su toliko nejasna i višeznačna da njihovo tumačenje ovisi o tome tko ga i kako iščitava.

I sada se čudimo kako se još nismo ravnopravno uključili u podjelu rada s ostalim europskim zemljama, zašto nam investitori ne ulažu u proizvodnju, zašto nema zapošljavanja, zašto BDP ne prestaje padati? Nažalost, nakon godinu dana života u Europi, sve je jasnije da se Hrvatska potpuno nepripremljena priključila ovoj asocijaciji. Rezultati, očekivanja i obećanja nisu se ni izdaleka obistinila. Skoro pa više izdvajamo nego što smo uspjeli privući sredstava, strani investitori nas zaobilaze u velikom luku, a privreda tone sve dublje. Tehnološki nepripremljeni, financijski iscrpljeni, i kadrovski devastirani sve smo dalje od kvalitetnog uključivanja u europsko gospodarstvo. Ma koliko se mi zavaravali i tješili kako imamo sposobne i stručne ljude, činjenice govore drugačije. Premalo mladih se školuje za tehničke proizvodne struke. Ekonomista, pravnika i gimnazijalaca koji nikad ne nastave školovanje imamo previše. Stvoren je mit po kome se u tim zanimanjima može daleko dogurati i dobro zaraditi bez puno truda i dugotrajnog školovanja. A odljev kvalitetnih, stručnih i iskusnih radnika, u čije su školovanje uloženi milijuni, poprima alarmantne razmjere. Ako tome dodamo pad nataliteta, jer samo je u prošloj godini broj umrlih za skoro jedanaest tisuća premašio broj rođenih, onda se postavlja krucijalno pitanje: - tko će to izvesti i voditi ovu zemlju u svijetlu budućnost?