Dolina suza?
BN 172Postizborni rašomon potpuno je ogolio sav jad i bijedu hrvatske politike i političara. To je politika gdje svatko svakoga laže, gdje se činjenice izmišljaju, gdje dana riječ pa i potpisani dogovori ne znače ništa, gdje nam moralne prodike i domoljubne govore drže oni koji bi zbog svojih djela morali zauvijek biti izbrisani iz politike ili čak zatvoreni s one strane brave
Floskule partijskih vođa o visoko podignutoj ljestvici preko koje nije moguće prijeći samo su dio igrokaza za svekoliko pučanstvo. Jer za njih ne postoje ni granice ni letvice. Postoji samo vlast koje se treba dočepati ili je zadržati. I ne postoji cijena, ni granica, ni letvica koje se ne mogu podizati ili spuštati, sve dok to vodi željenom cilju – vlasti. Podjela na desne i lijeve samo je umjetno stvorena forma kako bi se raja mogla podijeliti na "naše" i "njihove". Nažalost povijest hrvatske politike puna je političkih konvertita, dojučerašnjih tvrdih ljevičara koji su postali zeloti desnice, ali i obratno. Osim forme i ikonografije razlike u suštini nema. I kako se borba za vlast rasplamsavala tako su se predizborni programi i lijevih i desnih raspršili kao kule od karata, a partijski su vođe spremno prihvaćali neke druge programe, koje nisu radili ni veliki hrvatski, ni njemački ekonomski umovi, već su nastali ad hoc kao ideja u glavama slučajno okupljenih ljudi s političkih i ekonomskih margina. A ta ideja rezultat je svakodnevne borbe s birokracijom svih vrsta, evidentnim ekonomskim propadanjem i vjerom da se neke stvari ipak mogu radikalno promijeniti samo ako postoje volja i želja. Jer mogućnosti postoje. Kako ni ove ideje nisu Deset zapovjedi tako su i one tijekom pregovaranja doživjele promjene prilagođavajući se u hodu, prema tijeku pregovaranja i koaliranja.
Nažalost nikad ni za jedan od programa koje su kao spasenje nudile sve stranke, nismo vidjeli analizu kratkoročnih, a kamoli dugoročnih učinaka na građane. Oduvijek se ovu zemlju vodi metodom pokušaja i pogrešaka, a pogrešaka je nažalost bilo višestruko više od uspjeha. Rezultat takvog vladanja na svojoj koži osjećaju svi, osim onih koji vladaju. I na kraju balade spasenje je pronađeno u nestranački stručnom mandataru, iako još mnogi imaju figu u džepu. Međutim ni to nas neće spasiti, bez obzira na reference, znanje i orijentaciju novog mandatara. Činjenica je da iza njega stoji partijski mehanizam i vojska koja je na kraju ipak pobijedila, a svi oni će tražiti dio plijena bez obzira u što se tko zaklinjao. Retorika partijskih komesara o vraćanju dostojanstva i domoljublja, samo pokazuje koje su polazne osnove. Bit će to rovovska bitka navodnih saveznika između stručne tehnomenadžerske ekipe koja bi trebala činiti novu vladu, i pozadinskih igrača koji ne shvaćaju što su prioriteti ove zemlje, i koji žive izgubljeni u međuzemlju Drugoga i Domovinskoga rata. Ovoj zemlji dostojanstvo mogu i moraju vratiti reforme koje će osigurati gospodarski rast, jer samo primjerice 2017. trebamo vratiti skoro 3 milijarde eura duga. Javne i lokalne uprave treba svesti na razumne potrebe, da budu u funkciji gospodarstva i građana, zakonodavstvo treba urediti tako da budu svakom razumljivi i provedivi u praksi, reformirati sudstvo, učiniti ga efikasnijim i bržim, pred kojim neće biti jednakih i jednakijih, u javnim službama konačno vrednovati i nagrađivati rad i rezultate rada. Radno zakonodavstvo, porezni sustav, fleksibilnije tržište rada, restrukturiranje velikih državnih tvrtki, stimuliranje malog i srednjeg gospodarstva i još mnogo drugih reformi stoji pred budućom vladom. A vremena nema mnogo. Veliki dugoročni projekti i strukturne reforme su nam svakako potrebne, o tome nitko ne dvoji, ali veliki broj manjih promjena može se i mora napraviti već danas! Mnogo je malih koraka kojima se stvari mogu značajno popraviti i ubrzati. Treba samo poslušati one koji pune državni proračun i koje sve vlasti samo cijede i maltretiraju nepotrebnim, ponekad besmislenim zakonima uredbama, pravilnicima, odredbama... Ako želimo preživjeti i dočekati svijetlu budućnost sigurno je da do nje moramo proći kroz dolinu suza, a na tom nas putu čeka još mnogo odlučnih bitaka... Svaka dobivena vodi izlazu, ali počnemo li gubiti, možemo baciti koplje u trnje i čekati bujicu da nas odnese. U tom slučaju u Europi i svijetu će se uvijek naći poneko slobodno radno mjesto za one vrijedne i sposobne. Nažalost izbor naše budućnosti sad je na njima.
