Dokovanje broda tijekom plovidbe ... ili kad se ukrcaš na plutajuću kramu
BN 259„Još dok sam se u talijanskoj luci Livorno penjao po skali na brod bilo mi je jasno da se radi o plutajućoj krami, te da mene i ostale članove posade čeka puno posla po pitanju svih vrsta popravaka i zamjene dijelova ako želimo koliko – toliko sigurno ploviti. Jer, taj ‘kontejneraš’ od 2.500 TEU-a je bio slabo održavan, te je vapio za obnovom, od palube do stroja, štiva, tankova, cjevovoda, ventila... U takvim situacijama brodari nerijetko posegnu za iskusnim hrvatskim pomorcima, koji su dovoljno stručni i profesionalni u radu da brod dovedu u red, i to za vrijeme plovidbe, u ovom slučaju od sjeverne Europe do Japana i natrag. Na ukrcaj sam pristao nakon što me je nazvao agent jedne tada male europske kompanije, koja je danas svjetski moćna s flotom od nekoliko stotina brodova. Zbilo se to sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a kao prvi časnik palube u to sam vrijeme dosta dugo čekao ukrcaj pa sam prihvatio posao. Ponuđena mi je plaća od 5.500 dolara, uz napomenu da bi već idućeg jutra trebao biti u Livornu. ” ispričao nam je umirovljeni riječki pomorski kapetan Zrinko Švob.
„Debelim morem sad me vodi stari ruzinavi brod. Po provi mu rastu friži, a timun mu uvik biži ...”, pjeva splitski bend Daleka obala, a te stihove najbolje razumiju mnogi hrvatski pomorci koji silom (ne)prilika plove na starim slabo ili nikako održavanim brodovima, Opće je poznato da se iskusne hrvatske pomorce ukrcava, poput „interventnog tima” kad neku od tih plovećih krama treba brzinski „dignuti iz mrtvih”, odnosno obaviti nužne popravke, kako bi koliko – toliko sigurno plovila. Naravno, brodovlasnici su zbog financijske uštede nerijetko skloni „kozmetičkim” zahvatima na brodu, a teška srca pribjegavaju skupljim kvalitetnim, čitaj: skupljim, popravcima. Osim što su stručni, hrvatski su pomorci odani poslodavcu, te će ugovor odraditi korektno i do kraja. Da bi se dokazali, naši ljudi će nerijetko popravke na brodu odraditi brže i bolje nego što je dogovoreno, a da za to ne budu dodatno novčano nagrađeni.
Riječanin navečer prihvatio ukrcaj, a već ujutro je bio na brodu u Livornu
„Duže od planiranog nisam mogao naći ukrcaj na brod, a novac mi je bio potreban jer sam gradio kuću. U tom trenutku bio sam prvi časnik palube, a govorim o sredini devedesetih godina minulog stoljeća. Jedne večeri nazvao me agent malog i tada beznačajnog europskog brodara, koji je u tom trenutku imao šest poprilično starih kontejnerskih brodova, te mi ponudio ukrcaj i plaću od 5.500 dolara mjesečno, odnosno 2.000 dolara više nego što sam do tada imao na drugim kompanijama. Točnije, trebao sam se ukrcati na njihov najveći brod, nosivosti 2.500 TEU-a, star 25 godina. Na kraju mi je rečeno da je brod u talijanskoj luci Livorno, te da bi na njemu trebao biti ujutro idućeg dana! Uz napomenu, da će po mene te večeri doći taksi, ako prihvatim posao. S obzirom na to da spadam u osobe koje smatraju da prvo treba osigurati egzistenciju, pa tek onda mudrovati, prihvatio sam ponuđeni četveromjesečni ugovor. Idućeg jutra bio sam u Livornu. Još dok sam se po skali penjao na brod vidio sam da da se radi o plutajućoj krami, te da mene i ostale članove posade čeka puno posla, ako želimo koliko – toliko sigurno ploviti. Naime, brod je bio slabo održavan, te je vapio za obnovom, od palube do stroja, tankova, štiva, cjevovoda, ventila ... Normalno bi bilo da se takva obnova odradi u suhom doku, a radovi bi trajali dva – tri mjeseca. Međutim, nerijetko je u takvim situacijama 'matematika' brodovlasnika puno drugačija. U konkretnom slučaju, isplanirano je da za vrijeme plovidbe posada obradi potrebne popravke na brodu. Uz časnike Hrvate, uglavnom Riječane na palubi i Dubrovčane u stroju, ljude s ogromnim iskustvom plovidbe na brodovima Croatia linea, odnosno Jugolinije, Jadroplova te Atlantske plovidbe. Ostali članovi posade bili su marljivi i poslušni Filipinci,” ispričao nam je umirovljeni riječki kapetan Zrinko Švob (67), koji je 40 godina „tukao” more.
Umirovljeni riječki pomorski kapetan Zrinko Švob
„Udahnuti” novi život „hrpi ruzinavog željeza”
Obzirom da je brod „bankomat” koji mora u svakom trenutku besprijekorno raditi, kako bi vlasnicima donosio zaradu, Švobu i posadi je bilo jasno da ih čeka „rudarski” posao; jer, kao što smo već rekli, taj je „kontejneraš” bio slabo održavan. Sada se od nove posade očekivalo da u što kraćem vremenskom razdoblju „udahne novi život” toj plutajućoj hrpi ruzinavog željeza.
„ Prije nas, godinu – dvije, na tom se brodu izmijenila sva sila pomoraca iz Velike Britanije, Australije, Skandinavije, Italije, Španjolske ... Kad bi vidjeli na kakvo su plutajuću kramu došli, zatražili bi iskrcaj te pobjegli na kopno u prvoj luci. Jednostavno, njima nije bilo sila ploviti na slabo održavanim brodovima. Mi iz Hrvatske nismo bili u prilici puno birati brod, bez obzira na zavidan nivo znanja, obrazovanja, iskustva te stare slave. Jedini motiv nam je bila dobra plaća, pogotovo ako si duže vrijeme bio bez prihoda. Svi smo prihvatili činjenicu da će nam naredna četiri mjeseca proći u mukotrpnom krpanju broda. Krenuli smo s izmjenom limova, odnosno s 'urgent' popravcima, kako bi izbjegli neku težu havariju. U dogovoru s menadžmentom kompanije na kopnu, u lukama nam kontejnere nisu krcali u brodska skladišta u kojima smo odlučili obaviti popravke, recimo zamijeniti limove dvodna, a isto je vrijedilo i za palubu. Sve te limove se rezalo i varilo tijekom plovidbe, a radilo se u smjenama. Inače, taj brod je izgrađenom u Švedskoj, a pogonile su ga turbine. Promjenom vlasnika, turbine su izvađene te zamijenjene klasičnim brodskim dizel motorom. U strojarnici je bilo teško raditi obzirom da je taj prostor bio projektiran za ugradnju turbina, pa je u tom dijelu potpalublja temperatura znala doseći paklenih 70 ' C. Posao je bio naporan i opasan, a da bi ga odradili morali smo upotrijebiti sve svoje znanje i iskustvo kako bi riješili brojne tehničke probleme na koje smo svakodnevno nailazili 'vraćajući u život' tu plutajuću kramu. Bili smo složni i odlučni da sredimo brod kako bi dalje plovili bez bojazni da ćemo biti zaustavljeni u nekoj luci zbog tehničkih nedostataka. U trenucima predaha, uprkos umoru, znali smo se družiti i opustiti uz roštilj na palubi,” prisjeća se naš sugovornik.
Časnicima obećali „avancamenat”, ali ... tko bi onda radio
Svim časnicima na spomenutom brodu je bilo jasno da potrebne popravke neće moći odraditi u iduća četiri mjeseca, odnosno da će „restauriranje” potrajati znatno duže. Naime, kompanija je odlučila obnoviti brod poprilično temeljito, a ne da se odrade samo „kozmetički” zahvati. Prilikom ukrcaja, većini časnika, uključujući i Švoba, je obećano napredovanje u više zvanje, i to čim odrade ovaj ugovor. To obećanje je trebalo biti dodatni poticaj svima njima da posao odrade najbolje što mogu i znaju. Međutim, obećanje ...
„U mom slučaju, u zapovjednika sam unaprijeđen tek nakon što sam odradio još 11 putovanja, a slično je bilo i s drugim časnicima. Jer, da smo svi mi 'avancirali', tko bi onda radio, odnosno odradio obnovu broda, bez odlaska u dok. Naime, na brodu je po pitanju obnove i popravaka bilo posla za narednih nekoliko godina. Ja sam na toj tada maloj kompaniji, koja danas ima ogromnu flotu, proveo narednih pet godina. Bilo je teško i izazovno, ali pomoću zarađenog novca izgradio sam i opremio kuću. Ispada da sam prije toga 10 godina plovio iz ljubavi prema moru, na Jugoliniji, odnosno Croatia lineu. Svi mi časnici koji smo se ukrcali na spomenuti ruzinavi brod, i danas se rado čujemo i nađemo, jer zajedno smo odradili zahtjevan posao, a to možeš samo kad si mlad, kad gradiš život. Netko će reći, kako je to bilo dobro iskustvo, ali današnji mladi časnici smatraju da je puno korisnije ukrcati se na noviji brod, gdje će se susresti s modernim tehnologijama. To novostečeno znanje će im pomoći da budu konkurentniji na nemilosrdnom međunarodnom tržištu pomorske radne snage,” zaključio je Švob, kojemu su sada najveće zadovoljstvo šetnje s trogodišnjim unukom Leom.
Španjolska praksa
Bez obzira na stroge međunarodne propise o sigurnosti plovidbe i očuvanju okoliša, pojedini brodari slabo ili nikako održavaju brodove. Pritom ukrcavaju pomorce koji ne znaju ili neće raditi, ili oboje zajedno. Kada više nije moguće tako ploviti, jer se brod raspada od nebrige, onda brodar ukrca hrvatsku posadu koju relativno pristojno plati da na toj krami obave najnužnije popravke. Potom, sve ide iz početka, opet se ukrca jeftinu posadu na nekoliko putovanja, a onda opet zoveš „interventnu” ekipu iskusnih hrvatskih pomoraca. Neki pomorci to zovu „španjolska praksa”, uz napomenu da je to način poslovanja i pojedinih brodara iz mnogih drugih zemalja na svijetu.
...
