1. Ljudi, more, brodovi

Dobar početak sezone

Sezonu tradicijskoga jedrenja uvijek nekako otvaraju sjeverne regate. Stvari polagano počinju zagrijavanjem na jezerskoj regati malih drvenih barki u Fužinama, da bi se zatim preselila u Rijeku na festival koji polako, ali sigurno poprima konture respektabiloga događaja u svijetu tradicijskih barki

Pomalo paradoksalno zvuči, ali broj starih drvenih barki nije uvijek proporcionalan s uspjehom borbe za za očuvanje tradicije. Teško je objasniti organizacijski uspjeh u zaštiti barki na Kvarneru i u Istri, jer tu je u izvornom obliku ostalo relativno malo barki, a još ih se manje gradi novih. Jednako kao što je teško razumjeti da cijela Dalmacija koja po broju drvenih barki sasvim sigurno predstavlja centar svijeta, barem ovog našeg, s ove strane Jadrana, ne može postići dogovor i dogovoriti strategiju razvoja. Recept je jednostavan; dovoljno slobode da svaka od udružica i dalje zadrži relativnu autonomiju u odlučivanju, i dovoljno stege da se mogu definirati zajednički ciljevi i ucrtati rotu prema istom odredištu. Stvar je zaista toliko jednostavna, samo pritom treba staviti po strani sitne osobne interese i nekakva lokalna prepucavanja. I upravo je to čini se najteže postići.

S druge strane veliki problem predstavlja i svojevrsni elitizam vezan uz tradicijske barke. Ima to smisla u krajevima gdje se zaštita tradicijskih barki štuje poput svojevrsne religije, kao što je atlantska obala Francuske, pa i mletačka laguna. Tamo se te i takve barke broje na stotine, ako ne i tisuće, tamo svatko ima drvenu barku, ili je makar želi imati. Kod nas to nažalost nije tako. Mi bismo prije svega morali pokušati razviti osjećaj pripadnosti moru, naročito u većim gradovima. Festivali kao što je Fiumare polako rade na tome, ali taj proces je spor, a možda i neizvjestan. Još će biti neizvjesniji bude li se na druge barke gledalo elitistički, kao manje vrijedne. Želimo li da Fiumare doista postane festival koji će imati široku publiku, među kojima će biti i brojni budući vlasnici tradicijskih barki, sadržaje treba preseliti na more i u njih treba uključiti što je moguće veći broj barki, bez obzira na materijal od kojega su one izrađene, dakle i plastične barke! Razumljivo je da jedna mala sredina, s jednom malom lučicom, ne može organizirati takav događaj, ali prostor riječke luke je dovoljno velik, a Fiumare uz potporu grada i Županije sasvim dovoljno jak da to može izvesti. Naprave li se kakva natjecanja u mornarskim i ribarskim vještinama otvorenoga tipa to će privući veći broj sudionika, a s njima i gledatelja i navijača s obale. Tridesetak prekrasnih drvenih barki nije dovoljno da bi vratilo interes građana za more. Nažalost... Jednako kao što ni brojni kulturni sadržaji nisu dovoljno atraktivni da bi privukli velike mase građana na to da počnu promišljati o tradicijskim barkama i o nužnosti zaštite materijalne i nematerijalne baštine. Ako želimo zaštititi našu prošlost moramo se lijepo ponašati i prema sadašnjosti, jer ona će već sutra postati naša povijest.

Da ne bih sada postao samo jedan od onih koji samo kude i nikada ne daju prijedloge dat ću nekoliko okvirnih, vrlo lako izvedivih rješenja koji bi sasvim sigurno festival ovoga tipa mogli učiniti atraktivnijim za ljude koje tek treba privući moru. Na području svakoga grada ima mnoštvo lučica koje su dane u koncesiju nekom od sportsko-ribolovnih društava i koje organizator može lijepo privoljeti da pošalju po nekoliko svojih izaslanika s plovilima da sudjeluju na festivalu. Ako se tu organizira nekoliko različitih disciplina od kojih neke mogu biti po uzoru na Jadranske susrete podignut će se atraktivnost festivala, a podigne li se atraktivnost porast će i broj gledatelja s kraja, i eto napokon rješenja za približavanje građana moru, i eto nama sve većega broja ljubitelja barki, od kojih će se netko kad-tad navući na drvene barke. Mogućnosti za osmišljavanje raznih disciplina su nebrojene; brzo isplovljavanje i brzo pristajanje, manevriranje Istranki s Torpedom u skučenim lučicama bez da se dotakne ijedna prepreka, ili pak veslanje na Elanovim ili Jugoplastikinim pasarama... a našlo bi se tu i zabave za ribare! Recimo precizno zabacivanje može se organizirati i s kopna i s barke, i duboko sam uvjeren da bi se mnogi voljeli okušati u tome... A onda kao kruna svega dolazi drvena barka! Mi moramo napokon prihvatiti da imamo relativno mali broj vlasnika drvenih barki koji su zainteresirani za zaštitu tradicije. Zapravo, općenito imamo mali broj ljudi kojima je stalo do tradicije. Budemo li ovakve festivale koristili za promociju znanja i vještina i kao priliku da sve sudionike naučimo nečem novom tada ćemo odgojiti pomorsku naciju koja je ukorijenjena na bogatoj tradiciji.

Pomorska tradicija je, kako se stalno ističe i ono nematerijalno znanje, vještina upravljanja brodom, ribolovna vještina, i sve se to može, možda čak i mora uključiti u jedan takav festival, naročito ako danas sutra želimo imati broju publiku kao što je imaju festivali u Brestu ili Morbihanu.