Djeluj lokalno - mazni globalno
BN 151
Svatko iole normalan vrlo će brzo shvatiti što se to zapravo događa s našim gospodarstvom. Svi naši političari, svih boja i opredjeljenja kao papige ponavljaju kako spas našega gospodarstva leži u školovanju, razvoju, vrhunskim tehnologijama, novim proizvodima koji se mogu plasirati na svjetskom tržištu i tako pokrenuti izvoz, zapošljavanje i izvući nas iz balkanskoga gliba. Nažalost njihovo ponašanje, i na državnoj i na lokalnoj razini, uvjerava nas da smo još daleko od toga.
Istina je da nam oni time mažu oči dok svoju poziciju koriste za krađu svih vrsta i oblika. Uzmimo za primjer događaje u Imunološkom zavod. Ova ustanova od strateškog značaja prepuštena je organiziranoj pljački koja je šutke promatrana i pomagana. Iako je država kao vlasnik upozorena što se događa, a i stanje je jasno ukazivalo da je vode nesposobni stranački podobnici koji izvlače korist za sebe i svoje pokrovitelje, godinama ništa nije poduzimala. Oni koje smo izabrali da čuvaju naše blago, sve nas su krajnje drsko i bezobrazno potkradali! Imunološki je zapravo model po kojem se vodila i pljačkala ova država, model po kojem su nesposobnost, korupcija, nepotizam i stranačka podobnost doveli ovu zemlju do ponora. To je školski primjer kako se hrvatsko gospodarstvo sustavno od početka uništava! Sasvim je svejedno je li tvrtka u takvu situaciju dovedena nemarom ili namjerom, jer s potencijalima koje je imala, teško bi je i srednje sposoban menadžer mogao ovako devastirati. Očito je to bila zlatna koka čija su jaja kusali mnogi, i tako pripremali teren da ju za kikiriki predaju na upravljanje nekom podobnom i umreženom.
Uz energetiku, vodu, hranu i komunikacije, farmacija je jedna od grana koja i u budućnosti ima neograničene mogućnosti. I zašto onda netko tko se zaklinje da radi na dobrobit sviju, na pokretanju gospodarstva, izvoza, i svega što nam treba, želi u bescjenje dati našu zlatnu koku? Osim ako nisu u pitanju i osobni interesi... Mnogo tvrtki je po istom obrascu prodano ispod stvarne vrijednosti, a masne provizije su nestale u privatnim džepovima. Zašto nitko ništa nije poduzeo kad se pokazalo da su navodi zviždača bili temeljeni na činjenicama? Zašto nije podignuta nijedna prijava protiv onih koji su ukrali milijune?
Tvrtka s ovakvima potencijalom može puno brže postati profitabilna nego što se to javnosti predstavlja. Znanje iskustvo i kadrovi koji su se godinama profilirali u ovoj tvrtki predstavljali su kapital koji je vrijedio mnogo više od knjigovodstvene vrijednosti tvrtke. I umjesto da se, kao što predlažu zaposlenici, natječajem postavi sposoban menadžer koji će znati izvesti tvrtku na pravi put, opet se razgovaralo s podobnim, stranački provjerenim kadrovima.
Obrazac je uvijek isti. Za šaku Judinih škuda spremni smo uništiti i u bescjenje prodati sve što u ovoj zemlji vrijedi: INU, Plivu, banke, telekomunikacije, industriju, brodogradnju... i to uz stalno ponavljanu floskulu kao država nije sposobna upravljati tom imovinom, kako je jedino rješenje u strateškim partnerima koji kao da su s drugog planeta kad su tako sposobni i poduzetni. A mi smo, nažalost, samo Zemljani pa još k tome iz Hrvatske. Kako država može upravljati zemljom ako ne može dobro gospodariti jednom običnom tvornicom!?! No naša država uvijek više vjeruje drugima nego svojim ljudima pa i raznorazne studije o reorganizacijama, strategijama i tko zna čemu sve ne, povjeravamo strancima, koji bolje od nas znaju kao mi moramo živjeti, raditi i kako organizirati prostor u kojem živimo. I umjesto da jednom stanemo tome na kraj, po istom obrascu nastavljamo dalje. A glavni krivac koji i dalje nikome i nikad ne odgovara su partijske strukture, jednako desne, lijeve ili srednje. Svi oni imaju svoju cijenu, samo neki se prodaju za malo, neki za malo više, ovisno o trenutnoj poziciji. Mogao bih se kladiti, bez straha da ću izgubiti, da nema posla u državnim tvrtkama gdje se barem mali dio sredstava nije mimo zakona odlio u privatne džepove, bez obzira radi li se o mjesnoj zajednici ili ministarstvu, a bome i neki premijeri su zatečeni s prstima u pekmezu. Neki dan je i na hrvatskoj televiziji sramežljivo izrečena istina koju zapravo svi znamo, a to je da: bez političkog pokroviteljstva nema ozbiljnijih poslova u Hrvatskoj. Ne radi se o dobivanju posla ili ugovora s nekom od državnih tvrtki već o višeznačnim zakonima, o brojnim kontrolama koje kucaju na vrata, o rješenjima koja se gube u ladicama, o mnoštvu odobrenja, dozvola i tko zna čega sve ne, koji mogu doći i prije zakonskog roka ako ste sretni ili podobni, a ako niste, mogu se i zauvijek izgubiti u bespućima hrvatske birokracije. I to je nažalost realno stanje u kojem je narodu sve teže, ali zato imamo skoro 300 multimilijunaša.
