Crvena i plava opasnost
BN 121Da nije smiješno bilo bi tragično i tužno premijerkino paljenje svekolikog pučanstva s crvenom opasnošću i Beogradom kao centrom koji upravlja ili je upravljao Hrvatskom. Nažalost, izgleda da je njena pamet kratkog daha, ili pak računa na to da su birači glupa raja koja nema pojma što se to oko njih događa, ili možda, što je još i bolje, misli da su to sve ovce koje su tu samo da ih se striže i muze.
Pričama o Beogradu, crvenoj opasnosti, hrvatskoj naciji, jedinstvu, spasenju i sličnim floskulama, zamagljuje se suština problema. Hrvatska je već bila u asocijaciji u kojoj se proizvodnja planirala, u kojoj su postojali fondovi za nerazvijene, imali smo zajedničku valutu, saveznu vladu, zajedničku vojsku, svoje predstavnike u saveznoj vladi, imali smo jednu putovnicu, mogli smo se slobodno kretati i zapošljavati gdje smo htjeli.
I koja je to sad razlika između one asocijacije i Europske Unije!? I ovdje ćemo imati saveznu vladu, preuzet ćemo zajedničku valutu (ako u međuvremenu ne nestane u povijesnim bespućima), nećemo imati Beograd, ali ćemo zato imati Bruxelles, već sada smo u zajedničkoj vojsci s kojom ratujemo za tuđe interese, a zauzvrat dobivamo prijateljsko tapšanje po ramenu. Ni tamo nećemo moći proizvoditi sve što i kako hoćemo, imat ćemo kvote za raznorazne industrijske grane, a posebno poljoprivredu, zakonodavstvo usklađujemo s europskim, iako bi u nekim segmentima bilo bolje da zadržimo vlastite varijante. Opet ćemo ulagati u zajedničku kasu i na kapaljku koristiti sredstva iz te iste kase. Imat ćemo i zajedničku putovnicu i moći ćemo se navodno zapošljavati gdje god to budemo željeli diljem Europe. Mo'š mislit!
Hoće li se ovi bolje brinuti za nas male? Najbolji primjer kako asocijacija europskih zemalja funkcionira je baš primjer hrvatske brodogradnje. Od početka pregovora cijelo vrijeme, jedan od glavnih kamena spoticanja bila je hrvatska brodogradnje i državne subvencije. Zanemarimo na trenutak neracionalnosti, neorganiziranost, lopovluk i sve negativno što je duboko ukorijenjeno u hrvatsku brodogradnju i što je rezultiralo tolikim uzaludnim potporama koje su porezni obveznici utukli u brodogradnju. Pritisak europske birokracije odnosio se na ukidanje subvencija i privatizaciju brodogradnje, a ako se to bude pokazalo nemogućim tada ju je, po njihovom mišljenju jednostavno trebalo eutanazirati. I baš ovo zadnje bilo je najbolje rješenje za Europu. Eliminirati jednog od konkurenata znači i više posla u vlastitim brodogradilištima. Koliko god se oni zaklinjali da je to u našem interesu, uvijek je u pitanju zapravo njihov interes.
I sada, nakon toliko godina, europskim političarima se raščistio vid, doživjeli su ukazanje i shvatili da industrijski giganti poput Kine, Koreje, Indije, Tajvana obilato grade brodove uz svestranu pomoć svojih vlada, da su cijene njihovih brodova zbog toga daleko povoljnije, tako da i brodari iz njihovih zemalja tamo naručuju brodove. A rigidna europska politika koja javno ne dozvoljava pomoć vlastitoj brodogradnji, i koja je na različite načine pronašla načina da joj makar malo pomogne, zbog nekonkurentnosti je izgubila preko 40.000 radnih mjesta. Mnoge prateće industrije su pred bankrotom, a posla za europska brodogradilišta ima sve manje. I sada odjednom dolazi europski zaokret u obliku preporuke vladama svih zemalja Europske Unije koje imaju brodogradnju, da pomognu svojim brodogradilištima, da na svaki način očuvaju proizvodnju i radna mjesta. Jasno je da se pravila mijenjaju, ali samo onako kako to odgovara velikima. Male ionako nitko ništa ne pita.
