1. Riječ urednika

Čeka nas svjetla budućnost, ali kada?

Evo nas na kraju još jedne teške, problemima bremenite godine. Kraj je uvijek prigoda za zbrajanje rezultata i rezimiranje onoga što smo postigli ili propustili u tom periodu. Nažalost ne možemo se pohvaliti s puno dobroga, a čeka nas još i gore. Koliko god nas političari hrabrili rastom BDP-a u trećem kvartalu od 0,2 posto, nečim što pokazuje da smo se ipak odlijepili od dna, istina je ipak mnogo surovija.

Pad investicija, posebno u građevinarstvu, pad industrijske proizvodnje, problem brodogradnje koji kao Damoklov mač visi nad budućnošću brojnih obitelji, porast nezaposlenosti i, jednostavno rečeno kolaps realnog sektora, ne ulijevaju optimizam. Pad uvoza, ma koliko se time hvalili, u konačnici baš i nije tako dobro postignuće. Proračun je tako ostao bez dobrog dijela poreza i carina. To je i pokazatelj da se manje troši i kupuje, što znači i manji promet u trgovini, ali i manje sirovina, strojeva, alata, što pak znači smanjenje proizvodnje, manje zaposlenih, a time još manje novca u proračunu.
U svim ovim godinama izlaženja Burze Nautike nastojao sam u uvodnicima oslikati realno stanje u okruženju u kojem se krećem i radim, posebno u brodogradnji, i približiti javnosti probleme ljudi koji se bave proizvodnjom i žive od svog rada. Uvijek se pokazalo da su sve probleme vezane s globalnom, a posebno s krizom u Hrvatskoj, daleko ranije na svojoj koži osjetili upravo oni, a da su političari, pa i mnogi analitičari imali višemjesečni pomak u shvaćanju onoga što se u ovoj zemlji zaista događa. Zavaravanje sebe samih, a posebno građana ove zemlje, odgađanje rješavanja problema i neprihvaćanje činjenica, najveći su grijesi ove, ali i svih prethodnih vlasti. Vrijeme nezaustavljivo teče, svakim danom smo u sve težoj i bezizlaznijoj situaciji. Programi gospodarskog oporavka samo su pamfleti kojima vlast zavarava samu sebe, jer gospodarstvo od njih više i ne očekuje baš puno. Svi ti budući projekti koji se tek trebaju pokrenuti daleka su budućnost. Uostalom, već imamo mnogo projekata vrijednih više milijardi koji čekaju rješavanje papirologije, raznorazne dozvole, prostorne planove i slično. Uz našu poslovičnu sporost, problematično sudstvo i birokraciju, čak da se neki od njih i pokrene, do realizacije će proći godine. A nama rješenja trebaju jučer, jer za neka je danas već prekasno. Stoga ne očekujte od drugih, a posebno ne od ove vlasti da će vam biti od neke pomoći. Istina je da smo se proizvodnjom vratili na razinu 2005. godine, ali nakon nje slijedile su godine debelih krava, naglog rasta, blistave perspektive i punih crnih torbi. Sad nam predstoje mršave godine sitnih postotaka rasta, velikih postotaka nezaposlenosti i plastičnih vrećica u Remetincu.
Ali ne klonite duhom! Sigurno će biti bolje, ako ne nama i našoj djeci, onda sigurno djeci djece naše...