Brodogradnja strateška investicija?
BN 137Završen je ovogodišnji sajam brodova i nautičke opreme Boot u Düsserdolfu. Na tom sajmu predstavi se skoro sva nautička proizvodnja Europe. A brojke i prognoze nisu nimalo ohrabrujuće. Iako je sajam po broju izlagača i posjetitelja skoro jednak prošlogodišnjem, rezultati pokazuju da je stanje ipak mnogo lošije no što se na prvi pogled čini. Nautički sektor Njemačke bilježi skoro 25% pada, a u talijanskoj nautičkoj proizvodnji spominje se brojka od čak 70% pada!
U Italiji je globalna kriza sigurno imala velikog utjecaja na ovakav pad, ali još više ga je potopila porezna politika premjera Montija. Dogodilo im se nešto slično kao i našoj maloj brodogradnji kad su uvedene trošarine. Naravno, relacije i cifre su bitno različite, ali uzrok i posljedica su isti. To je logičan slijed događaja kad birokracija, koja nema veze sa stvarnošću, donosi zakone bez prave analize posljedica. O padu u našoj maloj brodogradnji ne treba ni govoriti. Nje praktično više ni nema. Financijski učinak ukupno proizvedenih i prodanih pasara i batana što se još uspije napraviti i prodati manji je od cijene jednog pristojnog broda od 15 metara. Dakle ovaj segment smo uspješno likvidirali i sada možemo dalje. Utamanili smo skoro sve što smo imali, i poslove i radna mjesta, i sada čekamo strateške investitore koji će nam sve to vratiti.
I sada po scenariju iznimno uspješne eliminacije male brodogradnje, ponavljamo priču i s velikom. Za trenutačno stanje s privatizacijom škverova djelomično su krivi i katastrofalni uvjeti koje su naši pregovarači postigli s europskom birokracijom u početnim dogovaranjima oko restrukturiranja brodogradnje. Mnoge stvari mogle su biti kvalitetnije i jeftinije riješene, samo da je pregovaračka situacija bila drugačija. Međutim i prije, i sada, za ovo što se događa jedine i isključive krivce treba tražiti među političarima, odnosno onima koji su u prethodnim godinama trebali rješavati problem brodogradnje, a nisu činili ništa, bar ne u korist brodogradnje. O vlastitoj koristi sada ne govorimo. Spajanjem nekompetentnosti, neznanja, bahatosti, korupcije i predizbornih šupljih obećanja stvorena je ova situacija u brodogradnji. To je samo posljedica stanja u koje su nas doveli političari. Podobne uprave, bez pravog kontakta i dogovaranja s državom kao vlasnikom uvijek su na vjetrometini politike i stalno u očekivanju metle koja će ih pomesti. A sadašnja pretvorba tj. privatizacija neće riješiti taj problem. Pa čak i sada, na kraju kad su riješene skoro sve privatizacijske dileme, vrijeme za pripremu papirologije i početak proizvodnje traje beskonačno dugo. Iako se nalazimo pred samim krajem tog procesa mnogi potezi ostaju nepoznati. Nema strateškog promišljanja. Ostala je samo improvizacija pod pritiskom datuma do kojeg sve mora biti gotovo. Sad je to bacanje naglavačke u ponor, pa što bude. Za većinu onih koji znaju gdje se na brodu nalazi pramac, a gdje krma, mnoga rješenja vrijede koliko i papir na kome su napisana. U stvarnosti teško da će neka od ponuđenih rješenja biti provediva.
No najveći problem je u tome što bi se za mala brodogradilišta kao što su ova naša, u mnogim segmentima moglo naći posla. Za takva mala brodogradilišta je uvijek bilo, i uvijek će biti posla. I to posla bez gubitaka. Samo ga treba znati naći i ugovoriti. A tako bi nam sada dobro došla nova radna mjesta u brodogradnji, ili da se barem sačuvaju postojeća, a i slika vanjskotrgovinske bilance bila bi mnogo povoljnija. Jer možemo mi pričati koliko hoćemo o ovoj ili onoj proizvodnji ili izvozu, ali brod je uvijek bio i ostao najsofisticiraniji hrvatski izvozni proizvod. I bilo bi dobro da to ostane i dalje.
