Brigo moja prijeđi na drugoga
BN 144Svatko tko se imalo razumije u brodogradnju, ili još gore ako živi od nje, znao je o čemu se radi kad je Uljanik, navodno, kupio 3. maj. Da je to bio samo smokvin list za europske birokrate, sad je već i vrapcima na grani jasno. Ništa manje problematična nije ni prodaja brodogradilišta Split privatnom poduzetniku. I u tom slučaju bilo je najvažnije vrući krumpir privatizacije prebaciti iz državnog u privatno dvorište.
O tome koliko je on upućen u brodogradnju i kakva sudbina čeka radnike splitskoga škvera tek će se vidjeti, ali po svemu sudeći zagrizao je prevelik zalogaj. A izdvajanje nekih djelatnosti iz sastava brodogradilišta i kusanje na manje proizvodne cjeline može imati još veće negativne efekte. Svugdje u svijetu proizvodnja se nastoji povezati, omasoviti, udružiti kroz razne klastere, udruženja, veće tvrtke kupuju manje da bi zaokružile proizvodnu cjelinu, smanjile troškove, razvile nove proizvode... Samo kod nas se razvija teorija kako su te prateće proizvodnje balast osnovnoj djelatnosti. To je spin koji može proći samo u ovoj jadnoj opljačkanoj zemlji. Ni Kraljevica nije smjela završiti kako je završila, jer u svijetu i danas postoji velika potražnja upravo u segmentu ratnih i patrolnih brodova kakvi su se tamo gradili i po čemu su bili poznati u svijetu. Trebalo je samo malo znanja i odlučnosti da se situacija pravovremeno raščisti, i danas bi to bilo brodogradilište koje bi itekako dobro došlo ministru financija, jer bi umjesto balasta nezaposlenih radnika na zavodu, otpremnina i procesa stečaja, punilo državnu kasu. Da su bili postavljeni pravi ljudi na prava mjesta, sad bi sve te tvrtke bili izvoznici koji bi značajno promijenili vanjskotrgovinsku bilancu. Podsjetimo, samo je brodogradnja činila 15-20% ukupnog izvoza. Nisu poduzete nikakve radnje kad je to trebalo, čak su i ignorirali probleme iako su ih samo oni mogli riješiti. Jer ruku na srce, postojeće politički imenovane uprave bili su samo pijuni koji nisu ni mogli odraditi ništa značajnije bez blagoslova vlasti.
I treba jasno reći tko su krivci, pa čak i tražiti odgovornost. Kriva je vlast, ministri i njihovi pomoćnici odgovorni za ovaj resor. A što s odgovornošću i krivnjom? Ma hajte, molim vas! Kad je netko od političara odgovarao za pogreške, neznanje, nečinjenje i počinjenu štetu? Nikad! A čini se da i neće... Laprdanje o odgovornosti su priče za malu djecu. Njih mogu smijeniti. I?! Postaviti manje ili više jednake, a one smijenjene postaviti na neka druga mjesta. Stranački ih promaknuti u neki drugi resor, jer takvih ?sposobnih? i podobnih kadrova uvijek nedostaje. U realnom gospodarstvu greške kao što su njihove kažnjavaju se gubitkom tvrtke, gubitkom imovine, stečajem, pa čak i kaznenom odgovornošću. No ne i kod političara. I ne stoje njihove tvrdnje da nije bilo drugih rješenja. Itekako ih je bilo, samo ih oni koji su to trebali rješavati nisu prepoznali ili nisu slušali ljude koji ponešto znaju o brodogradnji, što zapravo nimalo ne čudi, naročito kad se zna da u ministarstvima u kojima se odlučivalo kako riješiti problem brodogradnje nije bilo ljudi od struke, kao što ih nema ni sada. Politička imenovanja i popunjavanje ministarskih pomoćnika po stranačkom ključu i podobnosti samo još više produbljuju probleme. Činjenica je da tamo gdje su na odgovorna mjesta postavljeni stručni ljudi koji poznaju posao kojeg su se prihvatili, tamo ima i rezultata. Nažalost tamo gdje su politički po stranačkom ključu imenovani poslušnici, tamo su i rezultati mizerni, ili bolje rečeno nikakvi. Ovo se nažalost pokazuje svakim danom, i jedan je od glavnih razloga zašto smo po svim pokazateljima uspješnosti gospodarstva na začelju europskih zemalja. Ne možete na mjesto glavnog kirurga postaviti pravnika, pa makar on imao tri doktorata prava! Pacijent sigurno neće preživjeti. U gospodarstvu nema razlike. Za poslove gdje se traži poznavanje struke treba postavljati ljude od struke. U protivnom će pacijent tj. gospodarstvo vrlo brzo preminuti, a naš pacijent je već dugo na aparatima.
Problem ove Vlade nisu rashodi i troškovi nego prihodi. Nesposobna birokracija koja vodi državu poznaje samo sustav dekreta, naredbi, uredbi i pritisaka da provede zacrtano. Dekretom možete uzimati novac od građana i gospodarstva, ali ne možete dekretom ili uredbom, a niti zakonima povećati proizvodnju i prihode. Za to već treba malo više znanja, truda i političke volje da se omogući rad onima koji to mogu i znaju.
