1. Ribolov

Bio sam fratar

Krenuo sam po dvadesetak metara dubine duž stjenovitog ambisa, kad me odjednom prekrije sjena nečega što je zaklanjalo ljetno sunce u zenitu koje je prodiralo vrlo duboko kroz bistro more. Pogledao sam prema gore i ostao nemalo iznenađen Pročitavši naslov vjerojatno me zamišljate u svećeničkoj rizi, no oni koji me poznaju znaju kako je nemoguće da ovako grešna duša poput mene krene tim putem. Recimo to tako, draža su mi otvorena prostranstva od mirnih luka. Ali istina je, nakratko sam bio fratar!
Bilo je to na jednom otoku, jednog mora, jedne male države za veliki odmor. Dam li preciznije koordinate već sljedeće godine bilo bi nemoguće ponoviti ovakvo iskustvo.
Čim sam doputovao svaki domaći ribar kojeg sam susreo obasuo me žalopojkama kako ribe više nema u moru, kako je sve uništeno, nizali su se krivci za maritimnu katastrofu koja nas je snašla. Prošla su vremena kad su me takve priče bacale u depresiju i odgovorile od izlaska na more. Više se ne umaram mislima ima li ribe manje ili više nego "nekad". Zaključio sam da demoralizirajuće priče uglavnom šire ili oni koji dobro love pa to skrivaju ili oni koji ne mogu uloviti ribu ili oni koje je vrijeme jednostavno pregazilo pa više nisu u stanju pratiti dinamiku promjene u ponašanju riba. Ne zatvaram oči pred brojnim problemima od kojih su neki ozbiljno narušili zdravlje pojedinih vrsta, ali moram gajiti određenu dozu optimizma jer more je jedna od rijetkih stvari koje me drže na površini.
Nakon preslušavanja žalopojki krenuo sam na dogovoreni zaron bocama. I dalje volim zaroniti bilo na dah ili bocama, ne kao nekad zbog ronjenja samog, već više kako bih pratio ponašanje riba u njihovom prirodnom ambijentu. Vjerujte, vrlo je korisno tijekom ribolova moći si realno predočiti što se događa u okruženju naših udica. Tog dana ronilo se na antičkoj olupini. Prikrpio sam se grupi Nizozemaca uspjevši ostati bez obaveza prema drugima u skupini. Dakle, kad mi bude odgovaralo mogu se izdvojiti i krenuti svojim putem. Nije da me olupina ne zanima, ali gledanje "kanistara" za vino i ulje nekih starih južnjaka može mi okupirati pažnju samo neko kraće vrijeme. Pogled na amfore obavijen je svojevrsnom mistikom. Tog trenutka činite skok od nekoliko tisuća godina i mašta čini svoje. Ali ne mogu a da se ne zabavljam puštanjem s lanca ironičnog crvuljka u sebi, pa si često postavim pitanje - tko zna hoće li za nekoliko milenija naši potomci nalaziti za shodno organizirati ronilačke izlete kako bi se divili bočicama Coca-cole ili još bolje, podvodnim aparatima otimati zaboravu limenke Žuje i Karlovačkog, ponosito ističući da je to nepobitan dokaz postojanja Hrvata na tim prostorima?
Nakon nekoliko minuta ronjenja i dolaska do antikne lokacije pokazalo se da Nizozemci nisu ni približno iskusni koliko se moglo naslutiti iz njihovih papira i broja odrađenih zarona pa je voditelj ronjenja zaključio kako je najbolje povesti ih nazad u plićak. Odradili smo komunikaciju univerzalnim ronilačkim znakovljem rukama, tako da se mogu pohvaliti da sam bez problema komunicirao s Nizozemcima kao da sam tamo rođen! Ostao sam sâm, obišao dublji dio lokaliteta pazeći da uštedim što više zraka u bocama kako bih napravio đir po periferiji inače često posjećivanog nalazišta. A vjerujte, izvan epicentra općeg zanimanja zna biti vrlo interesantno. Pogotovo ako vas prirodne ljepote vesele više od ostataka broda koji su u ljetnoj sezoni vrlo prostituirani. Krenuo sam po dvadesetak metara dubine duž stjenovitog ambisa, kad me odjednom prekrije sjena nečega što je zaklanjalo ljetno sunce u zenitu koje je prodiralo vrlo duboko kroz bistro more. Pogledao sam prema gore i ostao nemalo iznenađen. Jato gusto zbijenih fratara u enormnom broju, i to toliko velikih da bi me izuzetno obradovalo da jedan od njih zagrize na ponuđenu udicu. Pričam o stotinama jedinki! Jato se kretalo u plavetnilu, u pola dna i odmah je bilo vidljivo da nisu u fazi hranjenja. Kretnje mase bile su ujednačene, svi kao jedan, što baš i nije karakteristično za ovu vrstu ribe koju sretnete najčešće kako po dnu prebire u potrazi za hranom. Znatiželjno i oprezno su se gibali prema meni, odlazeći i vraćajući se svakog puta prilazeći sve bliže. Lebdio sam na nekih pet metara od dna plašeći se učiniti bilo kakvu kretnju kako ih ne bi prestrašio. Imao sam u ruci fotoaparat u početku razočaran što je opremljen izuzetno širokokutnim objektivom koji optički udaljava predmet od fotografa. Jato je na koncu prišlo meni tako da me je uključilo u formaciju pa sam odlučio probati plivati zajedno s njima. Pazio sam da pokreti budu odmjereni bez trzaja, a riba je zbog česte blizine ronioca očito navikla na buku mjehura zraka koji je u normalnim uvjetima izluđuje. Uklopio sam se u jato u početku prateći njegov smjer da bi na koncu uspio i usmjeravati ga svojim kretnjama. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći! Pokazalo se da je izbor optike fotoaparata ipak bio ispravan jer se i uz najširi objektiv mogao vidjeti samo mali djelić jata koje me okruživalo. A tada se dogodilo nešto fantastično! (znam da mnogi sada reći "smanji priču..." ali što je tu je) Jato se priključilo gotovo isto tako brojnom jatu ovčica! Ovčice u plavom djeluju mi nepojmljivo jer ih mogu očekivati u kakvom pijesku pri dnu, a ne tu usred ničega. Očito je da o moru još puno toga ne znam. Zastao sam i pustio "svoje" fratre da produže i izmiješaju se s dotad skladno poredanim ovčicama. Zaigrali su kratki ples na nekoliko trenutaka formirajući amorfnu masu koja se u tili čas, kao na sletu olimpijskih igara, razdvojila u dvije matematički precizne skupine. A "moji" fratri došli su po mene! Krenuo sam plivati i nažalost za nekoliko trenutaka izgubio ravnotežu. Umjesto da dodavanjem zraka u kompenzator plovnosti postignem ravnotežu narušenu spuštanjem na veću dubinu, trznuo sam perajama i srebrnim ljepotanima dao do znanja da ne pripadam među njih. Od tog trenutka zauzeli su distancu i na svaki moj pokušaj da im se približim povećavali udaljenost.
Izišavši iz mora prijatelju, koji se još uvijek mučio sa skidanjem Nizozemaca iz ronilačkih odjela, ispričao sam što sam vidio. Samo je prstom pokrio usta i šeretski namignuo. Neka ih, neka plivaju i rastu zaštićeni od onih koji ni ne znaju da su tu. S obzirom na to da se ovdje redovito roni, ribolovci izbjegavaju taj teren uvjereni da riba ne trpi ljudsku prisutnost. S druge strane, oni koji rone zaslijepljeni antikom ne skreću pogled s polomljene grnčarije. I tako dva enormna jata bujaju ovdje, ispred nosa onih koji bi ih utamanili u tili čas, samo kad bi znali.
Navečer sam sjeo s istim onim društvom koje me pri dolasku dočekalo žalopojkama. I prvo što su pitali bilo je jesam li vidio što ribe.
- Tuga, jad i čemer! Nema ni glavoča… - izlanuo sam ni ne trepnuvši. I odmah sam po pogledima sugovornika znao tko je tko. Tada se vidjelo koji od njih su lagali, koji ribu ne bi ulovili ni u akvariju, a kojima je vrijeme prošlo. Jer neki su me gledali ispitivački sumnjičavo ispod oka, neki me suosjećajno tapšali, a nekima je lebdjela sjeta u pogledu. Odlazeći i uživajući u laži koju sam lanuo bez imalo grižnje savjesti, nisam mogao ne nasmijati se samom sebi zbog onog što mi je palo napamet. "Fra Škandalozo." Mo’š si mislit! ...