Nedavno je jedan od saborskih zastupnika priznao da oni uopće ne čitaju materijale koje bi trebali proučiti prije nego li podignu ruku, i da većina glasuje prema naputku stranke.
Slaba je utjeha pokušaj opravdanja da se sve to prije njih pročisti na raznim radnim tijelima, odborima i komisijama u kojima sjede eksperti. Još donedavno, dok su saborski zastupnici sve to imali na papiru moglo se vidjeti kolike hrpe papira su bile ispred svakog od njih. Sada, kad ti materijali pred njih stižu u elektroničkom obliku nama se čini kao da su oni sve to ipak prožvakali i da ruke dižu prema vlastitom zdravorazumskom prosuđivanju. Nažalost oni su samo glasačka mašinerija, produžena ruka vladajuće oligarhije.
Najbolji primjer je novi Pravilnik o sportskom i rekreacijskom ribolovu.
Pod izlikom da se tako štiti more i morski resursi, valjda od nas samih, zakoni koji reguliraju ovo područje mijenjaju se skoro svake godine. Zanimljiva je brzina kojom je ekspresno donesen ovaj pravilnik. Trebalo je samo devet dana od objavljivanja dokumenata za javnu raspravu do njegovog usvajanja. Koliko su dobri bili prethodni pravilnici, a i sam zakon kojim se regulira sportski ribolov najbolje dokazuju stalne izmjene. Kao uvijek, ima ovaj pravilnik i dobrih stvari, ali ostalo je još mnogo nesuvislih odredbi i pogodovanja određenim skupinama, što je odmah jasno svima koji dobro poznaju ovu materiju. Svima, ali ne i tvorcima ovog pravilnika. Stoga ne treba se čuditi ako ubrzo budemo pisali o novom pravilniku, izmjenama, dopunama...
Kad bi se na isti način, znači ekspresno, donosili zakoni i pravilnici kojima se štite svi građani ove zemlje od svakodnevne tlake, ovrha, deložacija, iskorištavanja, uhljeba, monopolističkih tvrtki koje ih svakodnevno strižu kao ovce, nepotizma, lokalnih šerifa, korupcije i svega onog što ovu zemlju na rubu Europe čini tako jadnom, tada bismo se vrlo brzo od zemlje iseljenika pretvorili u zemlju useljenika. Ovako stojimo na mjestu, točnije nazadujemo, jer većina drugih ide naprijed.
Sve najavljivane reforme su na dugom štapu, i pitanje je, kad jednom i krenu, koliko će duboko zagrabiti u bolesno tkivo koje razara ovu zemlju, a koliko će zapravo opet pogodovati interesnim skupinama. Svi dobri pokazatelji kojima se hvali vladajuća garnitura zapravo su jako varljivi i svode se na pitanje semantike, kako tko tumači brojke. Činjenica je da hrvatski građani, toliko puta nasanjkani, više ne vjeruju svojim vođama.
Oko nas živi preko 300 000 blokiranih za koje je život stao. To su ljudi koji se bore za goli život, a s njima barem još tri puta toliko članova njihovih obitelji koji danas u 21. stoljeću žive teže nego njihovi preci u 20. To je ukupno milijun građana ove zemlje! Zamislite kako njima moraju smiješno zvučati procjene svjetskih financijskih agencija koje su za pola stupnja povećale kreditni rejting Hrvatske! Za njihovo preživljavanje i borbu za goli život to im znači jednako koliko i otkriće planeta u drugoj galaksiji. Nitko više ne očekuje da će Hrvatskoj u idućih deset godina strelovito krenuti nabolje jer od ekonomije se ne očekuje ništa spektakularno. Kako nas ima sve manje, sve je manje i kvalitetne radne snage koja bi trebala pokrenuti sve što se najavljuje, i što se u budućnosti želi napraviti.
Zato nama koji nismo uhljebljeni, i iz nekog, nikom znanog razloga, još smo uvijek tu, i kao Don Quijote svakodnevno se borimo sa stotinama nesuvislih zakona, nameta, odredbi i zabrana koje nam zagorčavaju život, jednostavno je nemoguće ne upitati se: „Ma, što to meni treba?!”
Ali izgleda da nam treba, i moramo se nastaviti boriti, s nadom da ćemo ipak jednom postati Švicarska, kako nam je i obećano...
